A touch of magic

1. poglavlje
"Nemogu vjerovati"
Bile su prve riječi koje sam progovorila cijelu večer, u dnevnoj sobi dok sam gledala neku dosadnu seriju.Roditelji su mi otišli u goste kod maminog prijatelja i neće se vratiti dokasna.
"Zar već?Zar sam već prvi srednje?I to sutra!", sutra krećem u novu školu, upoznajem nove prijatelje i nove profesore.U moju srednju još ide i moja najbolja prijateljica Penelope.Šta bih ja bez nje? Ona je stvarno prava prijateljica!Naravno,
u moju srednju ide još mojih par prijateljica.Odlučila sam ići spavati.Ustala sam se s tvrde sofe i krenula prema kupaonici. Pjevušila sam pjesmu :"
"... when darkness descends, the stars flash. They remind me of you, so beautiful and great ..."
Hladna voda tuša opustila mi je mišiče. Kada sam izašla iz kade, pogledala sam se u ogledalo.Nisam bila debela, ali ni premršava.Imala sam svijetlo-smeđu, pomalo kovrčavu kosu do ramena koju svežem u rep.Oči su mi bile svjetlo plave boje.Imala sam blijed ten.Kad idem na more, uvijek izgorim, umjesto da pocrnim.
Bila sam zadovoljna sa sobom.Otišla sam u ormar uzeti si piđamu.Vratila sma se u kupaonicu gdje sam se obukla i oprala zube.Došla sam u sobu, otišla na brzinu na računalo i provjerila poštu. Imala sam novu poruku, od mog prijatelja Kevina.U pismu je pisalo :

"Slatka moja Alicia, nadam se da ćeš u drugoj školi
pronaći puno prijatelja, i da češ sve profesore volit (moš mislit)
Bez obzira na to, mi ćemo se još uvijek družit, zar ne? :D

Kevin"

Otipkala sam mu brzu poruku:

"Dragi Kevine, i ja tebi želim isto da pronađeš
puno prijatelja i...novu curu.
hehehe :)
Naravno da ćemo se još družit.
Voli te (kao prijatelja, mislim)

Alicia"

Ugasila sam kopjuter i legla u krevet.Buljila sam u strop i razmišljala što me sve čeka sutra. Novi prijatelji i druženja, nove učionice, nova škola!
San me je polako svladavao.Zavalila sam glavu na jastug i zaspala.


2.poglavlje
Nisam spavala baš dobro.Mučila sam se s nočnim morama cijelu noć, ali sam tek pala u san bez snova negdje oko 5 ujutro.
Zvuk budilice me digao iz sna.Ustala sam se iz kreveta, i brzo doteturala do ormara da si nađem odjeću za danas. Kada sam si našla odjeću, otišla sam do kupaonice. Na brzinu sma se otuširala i obukla odjeću.Sišla sam u prizemlje, gdje me mama dočekala s doručkom ; jaje na oko, kruh i pršut.
"Kako si spavala?", upitala me mama.Nisam željela kvariti dobru atmosferu.
"Dobro", promrljala sam.Mislim da mi nije povjerovala. Bila sam jako umorna, ali i uzbuđena zbog mog prvog dana u novoj školi.
"Danas ti je veliki dan.Upoznat ćeš nove prijatelje!Zašto si mi tako tmurna danas?", upitala me kad sam zjevnula.
"Ne želim ići u novu školu", rekla sam iznervirano mami. Samo mi je još to trebalo. Nova škola, nova poniženja, opet ocjene i novi profesori s kojima se sigurno neću slagati.A pogotovo ne želim tjelesni. Ne volim sportove ; pogotovo ne one gdje se trči, jer stalno upadam i spotičem se. Još sam jedanput zjevnula i krenula zobati doručak.Mama je zakolutala očima i otišla po torbu za posao.
Kada sam završila s doručkom, otišla sam, gotovo potrčala, do svoje neuredne sobe. Uzela sam torbu. Izašla sam iz sobe i opet otišla do kupaonice.Ispred vrata sam, na zid, naslonila torbu. Ušla sam u kupaonicu i uzela četkicu za zube. Pokušala sam biti temeljita da uklonim sve tragove pršuta.Izašla sam iz kupaonice, potražila torbu koja me i dalje čekala naslonjena na zid, i krenula prema kuhinji.
"Mama, ja idem!", viknula sam."Gdje je tata?",upitala sam se je li on već otišao na posao.
"Oblači se.Neznam gdje je sada!", viknula je mama u žurbi.Svi su zaspali i kasne... osim mene. Ja imam školu malo kasnije.
"Evo me!", viknuo je tata iz kupaonice dok se brzo preoblačio."Žurim", obukao se. uzeo torbu i brzo me poljubio u obraz."Želim ti dobar prvi dan u novoj školi", rekao je.
"Hvala", promrljala sam.I sama sam se nadala da će mi biti dobar.Nadam se da hoće.
Tata je izišao kroz stražnja vrata.
Mama je došla do mene i također me poljubila u obraz.Naljutila sam se.Pa nisam više mala da me ljube u obraz!
"Nadam se da ćeš naći puno novih prijatelja.",iskreno je rekla.
"I ja se nadam!", uzdahnula sam
"A i dečka", dodala je.
"Mama! Ne treba mi dečko", ne volim baš pričati o dečkima. Nekad mi idu stvarno na živce. Samo blebetaju o nogometu!
"Naravno da ti treba dečko. Svi već imaju dečke... osim tebe.A i nadam se da češ nekoga upoznati u novoj školi!", izgledala je kao da se stvarno nada. Zacrvenjela sam se, sve do korijena kose.Bilo mi je neugodno pričati o dečkima.
"Dobro mama, sada stvarno moram ići."
"Joj da, i ja zaboravila. Šefica će mi poludjeti", nasmiješila sam se kad je to rekla.
"Sretno", doviknula mi je kad sam otvarala vrata. Nisam joj ništa odgovorila.Vani je padala kišica. Vratila sam se u kuću po kišobran.Kada sam izašla, otvorila sam kišobran, i sa mojim novim čizmicama, počela šljapkati po lokvama vode.Išla sam uz stazicu krivudavim putem. Srednja škola nije bila daleko; par ulica dalje.Opet sam počela razmišljati o prijateljima. Nedostajat će mi moji stari prijatelji.Kevin..o koliko će mi samo on nedostajati. I moja prijateljica Jessica i njezina dobra narav.
Svi će mi nedostajati.Ali ću se družiti još s njima, izvan škole...
"Alicia!", netko me dozivao.Okrenula sam se da vidim tko je to i vidjela kako Penelope trči za mnom.
"Kako si!", upitala sam ju. "Pa, upravo sam trčala punih 50 metara da stignem do tebe.Ako nisi još skužila, zadihana sam",rekla je u jednom dahu, skupivši koljena. Definitivno je bilo humora s njom.
"Blago tebi, sad ne moraš ići na tjelesni", rekla sam dok sam se smijala.
Penelope je u staroj školi imala sve petice i slagala se s profesorima.Također je bila vrlo popularna u društvu.Ja sam naime bila tiha i povučena, ali samo pod nastavom ; u društvu definitivno nisam.Voljela sam se šaliti..Voljela sam svoje prijatelje i bila sam super s njima.Nastavili smo hodati.Stigli smo.Ušli smo u hodnik gdje nas je dočekala neka žena s naočalama i plavom, kovrčavom kosom.Objasnila nam je šta imamo koji sat.Ja i Penelope smo imali fiziku, španjolski i biologiju skupa.
Ja sam prvi sat imala matematiku, a Penelope kemiju.Objesila sam kišobran i jaknu na vješalicu.Preobukla sam se.Ušla sam u matematičku učionicu.Učionica je bila mala ; zidovi su bili nježno ljubičaste boje, s većim prozorima.Došla sam do gospodina Browna.Pretpostavljala sam da se tako zove, jer mi je tako rekla ona žena u hodniku.Učionica još nije bila puna jer još nije zvonilo.Sjela sam u jednu praznu klupu.Bila sam uzbuđena, izvadila sam knjige i počela sam nešto crtati u bilježnicu.Nisam razmišljala što crtam sve dok se kraj mene nije pomaknula stolica.Crtala sam krugove unutar krugova.Odvratila sam pogled od bilježnice i zagledala se u nju.Imala je crnu, ravnu kosu, do ramena, prelijepe plave oči, Ali bila je blijeda.Koža joj je bila bijela, kao da u njoj nema krvi.Prva je progovorila.
"Bok, ja sam Lavender.", imala je jako lijep glas, ugodan.
"Ja sam Alicia", rekla sam joj.
"Nikoga još nisam upoznala, ti?", upitala me."Ne, samo tebe", rekla sam joj
"Koliko imaš godina?"
Malo sam se iznenadila što me to pitala, ne znam ni sama zašto.
"Aam, napunila sam 15 nedavno, ti?"
Ali preduhitrila je moje pitanje, nisam razumjela zašto je to napravila,
"Nadam se da ćemo si biti dobre prijateljice"
"Da, i ja se nadam" stvarno sam se nadala."Drago mi je što sam te upoznala", dodala sam. I bilo mi je drago.Kao da sam upoznala lik iz bajke, Snjeguljicu uglavnom.
"I meni je jako drago", odgovorila je onim svojim lijepim glasom.
Ostali satovi su mi dobro prošli ; nisam nikoga novoga upoznala, osim Lavender.S njom sam još malo popričala.Drugi sat imala sam španjolski, s Penelope.Pričali smo cijelo vrijeme pod satom, a da gospođa Bones ništa nije vidjela ili čula.Treći sat sam imala tjelesni. Igrali smo rukomet.Uspjela sam se s rukama opaliti po glavi, umjesto po lopti.
U kantini sam rekla Penelope da zauzme stol jer je u redu bila prije mene.Uzela sam palačinku i sok.Krenula sam prema stolu gdje je sjedila Penelope.Sjetila sam se da ju moram upoznati s Lavander.Brzim korakom otišla sam do Penelopinog stola gdje je sjedilo još par učenika..Ostavila sam pladanj s hranom na stolu.Penelope me zbunjeno pogledala.
"Kud ćeš?", upitala me kad sam se okrenula da odem po Lavender.
"Idem do prijateljice da te upoznam s njom.
"Okej",odgovorila je Penelope tiho i nastavila čavrljati s drugim curama koje su bile znatiželjne..Zakolutala sma očima.Penelope je stvarno popularna.Pogledala sam prema punoj kantini.Nigdje nisam vidjela Lavender.Još sam jednom pregledala kantinu i ugledala je.Sjedila je za stolom s još 2 djevojke i 3 dečka..Ispred sebe su imali pladanj s hranom koju su svako-malo grickali.Lavender je otvarala usta, kao da im se obrača, ali nisam mogla zamisliti da itko može tako brzo pričati.Ali je ipak ona otvarala i zatvarala usta nevjerojatnom brzinom.Prva djevojka s kojom je pričala, imala je plavo-crvenu kosu, lagano valovitu, do struka.Možda više plavu nego crvenu..Bila je prelijepa, izgledala je kao manekenka.Oči su joj bile crvene.Ne, nisu bile uznemirujuće, krvavo crvene boje, nego svijetlo crvenkaste, dobre.Druga je djevojka imala kosu boje čokolade, ravnu,do stražnjice, svezanu u visoki, konjski rep.Oči su joj bile zlatne, boje karamela.
Dečki su bili totalno različiti.Prvi je imao tamno-smeđu kosu, oči su mu bili također smeđe, velike i lijepe.Drugi je imao plavo-smeđu kosu, razbarušenu.Bio je predivan.Oči su mu zelene, boje kivija.Treći dečko je bio više dječački od ostalih.Imao je plavu kosu, do ramena.Oči su mu bile također, nježno crvene boje kao ona djevojka s crveno-plavom kosom.Svi su bili... prekrasni.Samo... svi su bili isti, blijedi.Blijeđi i od mene.Na sebi su imali neupadljivu odjeću.Bili su elegantni.Držanje im se nije promijenilo, izgledali su kao da ne dišu, iako je Lavender još nešto pričala s drugima koji su je zainteresirano slušali.
Lavender je brzim pokretom okrenula glavu, tražeći nešto... ili nekoga.Onda su joj se oči zaustavile na meni.Shvatila sam da još stojim kraj Penelopinog stola, i da buljim u Lavender i njezine prelijepe prijatelje, samo,bili su previše slični da budu prijatelji, ali i previše različiti da bude njezina obitelj
Lavender se ljubazno nasmiješila i prstom me pozvala da dođem do nje.Zbunjeno sam pogledala oko sebe da vidim jel ona to misli na mene.Zahihotala se nakon što joj je dečko plave, razbarušene kose nešto rekao.Još je gledala u mene.Ja sam nesigurnim i pažljivim korakom krenula do nje.

3. poglavlje
Hodala sam do njenog stola dok me ona još uvijek nasmiješeno gledala.Bila sam još par metara do Lavenderinog stola , kad sam iza sebe čula glasno dozivanje.
"ALICIA!!!", Upitala sam se kako to nitko nije čuo ; nitko nije obraćao pozornost.Brzo sam se okrenula.Bila je to Penelope.Gledala me zaprepašteno, ali brižno, razrogačenih očiju.Podigla sam obrve.Što sam krivo napravila?Samo sam išla do Lavender.Okrenula sam se da ju pogledam .Ona me gledala uplašeno ;plave oči sad su joj bile veće, usta su joj bila napola otvorena.Zatim je odvratila pogled od mene, još nije prestala gledati uplašeno, i pogled joj je stao na Penelope koja je još zaprepašteno gledala čas u mene ,čas u Lavender.Ostali koji su sjedili za Lavanderinim stolom također su nas gledali, ali ne uplašeno kao Lavender, nego s mržnjom i zlobom, koja im se jasno vidjela u njihovim očima.
"Što?", tiho sam upitala Penelope.Znala sam da me čuje.Sada sam i ja bila uplašena.Nisam znala što se događa.
"Dođi ovamo!", rekla mi je.Suze su joj počele teći na obraze.Bila sma zbunjena.Okrenula sam se od Lavender i krenula do Pen.Bila sam 2 metra od nje kad mi je prišla i snažno me zagrlila, s ljubavlju.
"Što se dogodilo?", tiho sam promrljala u njezino rame.
"Ništa, dobro sam.Samo sam se malo zabrinula", nisam mogla razumijeti zašto se zabrinula?
"Zašto si zabrinuta?"upitala sam.Zašto se zabrinula, pa išla sam samo do Lavender.Ali i ona je izgledala uplašeno.
Zašto? To još nisam znala. Zašto me tako gledala?Zašto su me ostali za njezinim stolom gledali s mržnjom?Pa šta sam im napravila.Bila sam zbunjena.
"Nisam zabrinuta, dobro sam.Samo sam...am, samo sam...ma suze su mi bezveze počele teći." znala sam da laže.Znam vidjeti laž u njezinim lijepim očima.Rukom je obrisala nos.Gledala sam ju začuđeno.Htjela sam ju nešto upitati.
"Zašto me i Lavender gledala onako?"
Postavila sam pogrešno pitanje.Sada sam u njezinim očima vidjela mržnju.Ali ne mržnju prema meni, nego prema Lavender.
"Nema veze", rekla je brzo i povukla me do njezinog stola.Nisam više bila gladna.Htjela sam da mi se to objasni.Ali izgleda da mi Pen to neće objasniti.Još jednom sma neprimjetno pogledala prema Lavanderinom stolu, i zaprepašto shvatila da nje i ostalih koji su sjedilil s njom ,nije bilo.Tamo više nitko nije sjedio.To je bilo previše za mene.Pen također nije jela i nije više pričala s svojim prijateljicama.Bila je zamišljena i gledala je u prazno.Htjela sam markirati ostatak dana, pogotovo tjelesni, ali bih se onda osjećala kao kukavica, pa sam odlučila
otići na nastavu.Ušla sam u razred trigonometrije.Mrzim taj predmet.Gospođa Boot je sjedila za svojim stolom i nešto pisala u notes.Sjela sam u praznu klupu odozada.Pokušala sam smisliti neku pretpostavku zašto su se Lavender i Penelope onako ponašali u kantini,ali me netko prekinuo u razmišljanju.
"Bok, ja sam Michael", imao je plavu,kratku kosu i plave oči koje su me gledale sa zanimanjem.Njegovo slatko, dječačko lice me gledalo s osmijehom.
"Bok, Michael, ja sam Alicia", rekla sam mu stidljivo.
"Pa , kako ti se sviđa nova škola?", upitao me.Sjeo je kraj mene.
"Pa, dobro je", nasmiješila sam se svojim najuvjerljivijim osmijehom.
Još sam malo popričala s njim.Rekao mi je da ga zovem Mick.Do 13 godine živio je u SAD-u.
Na kraju nastave krenula sam kući.Pen je morala ostati još pola sata kod gospođe Davies, nastavnice kemije.
Došla sam do kuće.Još sam razmišljala o onomu u kantini.Roditelji mi još nisu stigli s posla.
Otišla sam do računala i provjerila poštu.Imala sam 3 poruke.
Prva je bila od Laure, moje prijateljice, često sam se svađala s njom, ali se pomirimo.Nikad nismo našle zajednički jezik.

"Alicia,
Kako si? Kako ti je u novoj školi?Ja sam dobro.Upoznala sam nove prijatelje.
Imam jako dobru prijateljicu, zove se Susan.Imamo puno toga
zajedničko.Upoznala sam par dečki.
Svi se natječu koji će me prije nečim zadiviti.
Već mi idu na živce.Odgovori što prije.
Nadam se da ti je dobro.
PS: Nedostaju mi naše svađe!

Laura"

Poslije te poruke, imala sam još jednu od nje.Glasila je ovako:

"Zašto mi još nisi odgovorila?Požuri!

Laura"

Otipkala sam joj poruku.

"Laura,
Dobro sam, u novoj školi je super.I ja sam upoznala par prijatelja.
Imam prijateljicu Lavender i jedan dečko, Michael, mi se danas obratio
pa smo se tako upoznali.
Mene dečki ne zanimaju.Nadam se da će te jedan od tih ipak nekako
zadiviti :D
PS:I meni nedostaju naše svađe! I to puno! :)

Alicia"


Treća poruka bila je od Kevina:

"Alicia, pa gdje si?Nema te na kompu ovih par dana.Što toliko radiš?
Kako ti je? Jesi upoznala kojeg prijatelja?
Fali mi tvoj humor! :D

Kevin"

Ma da, svima nešto nedostaje ; Lauri svađe, Kevinu humor...Što još?! Otipkala sam mu malo bržu poruku.

"Ej, Kevine.
Ništa posebno ne radim, samo sam u školi (grrr!!!)
Dobro mi je, upoznala sam par novih prijatelja
I meni nedostaju tvoje šale, i ti!
PS: Neću provjeravati mail svakih 10 minuta. ;D

Alicia"

Ugasila sam računalo i otišla u kupaonicu.Otuširala sam se, pokušavajući još uvijek ne misliti o Peninim i Lavaderinim prestrašenim pogledima, o pogledima punim mržnje koje sam vidjela kod Lavanderinih prijatelja.Zašto? To mi je bilo najvažnije pitanje.
"Zašto", ponovila sam, ali ovaj put sam prošaptala, dok sam tušem sapirala pjenu sa sebe.
Kada sam izašla iz tuš kabine, obukla sam piđamu.Nisam više imala posla u kupaonici tako da sam izašla iz nje i
krenula prema kuhinji.Bila sam gladna.Podgrijala sam špagete u mikrovalnoj.
Dok sam čekala da se ugrije, spremila sam knjige za sutrašnji dan.Vratila sam se u kuhinju i počela jesti špagete.Bile su jako vruće, pa sam se opekla.Uzela sam si čašu i iz hladnjaka uzela sok od brusnice.Bio je hladan, godio mi je.
Kada sam završila s jelom, vratila sam se u kupaonicu da operem zube.Kada sam završila, otišla sam u krevet.Razmišljala sam, ali sam, izmorena od današnjega dana, pala u san.Tek sam negdje oko ponoći ćula školjocaj brave.Roditelji su mi se vratili s posla.A onda sam ponovno zaspala.

4.poglavlje
Hitala sam prema gustoj, tamnoj šumi, dok mi se planinska staza izgubila s vidika.Još je netko bio tu.Čulo se šuškanje lišća.Sve je bilo zeleno i ništa nisam primjećivala.Okrenula sam se na zvuk šuškanja i iščekivala da će to biti Penelope s njezinim "bu!", ali to nije bila ona.Prilika koja je šuškala, iskoračila je ispred mene...
A onda sam se probudila.
BIla sam u svojoj najdražoj, ali neurednoj, sobi, na omiljenom krevetu, i navučenim jastukom preko glave.Brzo sam se uspravila u sjedeći položaj, i u glavi mi se zavrtilo.Osjetila sam kako mi kapljica znoja curi niz lice.Probudila sam se prije nego što sam vidjela tko je iskoračio pred mene, u snu.Nisam vidjela tko je to bio.
Ovo je bio samo san, samo san!, ponavljala sam si u glavi. Uzdahnula sam i vratila se u ležeći položaj, i namjestila pozu u kojoj spavam, ali san mi više noje dolazio.Opet sam uzdahnula, i digla se u stojeći položaj.
"U kupaonicu", teško sam promrsila.Našla sam si jednu lijepu plavu suknjicu i bijelu majicu u ormaru.Vani je bilo sunčano.
Ušla sam u zatrpanu kupaonicu da se sredim.Kada sam bila gotova, spremila sam knjige.
"Hmm, kemija?Ah, tu je.Amm, biologija? Evo je.Čekaj, gdje mi je bilježnica iz matematike?", možda sam je ostavila u razredu.Neznam.Nema veze, snaći ću se.
Za doručak sam imala pecivo, sa margom.Došla je mama.
"Dobro jutro", pozdravila sam ju.
"Dobro jutro, Alicia", osjetila sam nježnost u njezinu glasu.
"Mama?", pa, možda je ona negdje vidjela moju bilježnicu."Jesi li vidjela gdje moju bilježnicu iz matematike?"
"Ne, nisam", i mislila sam da će to reći.
Prvi sat sam imala kemiju, s gospođom Davies koja nas je uvijek gnjavila oko zadaće.Prvo pita cijeli razred i zadrži nas tako nekih 10 minuta, i onda nam neda ništa od zadaće.
"Hmm...", glas joj je bio zamišljen."Što vi mislite?Možda ovo? Ne,ne! Neznam, drugi put ćete dobiti zadaću, sada možete ići!", rekla je.
Drugi sat je bio tjelesni.Igrali smo košarku.Uspjela sam zabiti čak dva koša.
Upoznala sam još par prijatelja.Obratila mi se učenica po imenu Sarah.Bila je jako pričljiva. Dječak Michael me je cijelo vrijeme gledao zamišljeno kao da misli hoće li mi postaviti neko pitanje, a onda se predomisli.
Opustila sam se kad sam čula školsko zvono nakon trećeg sata.Otišla sam u kantinu s Penelope.
"Joj baš je prepreprekrasan.Samo da ga vidiš.Čovjeće, ne mogu cijelo vrijeme misliti na njega, pa moram i...", joooj!!!Opet ona o dečkima! Cijelo vrijeme samo priča o njima! Nisam se trudila slušati ostatak.
Pregledala sam po kantini...tražeći Lavender.Skužila je to i Pen i ljutito me pogledala.
Lavander je sjedila tamo, s ostalima.Gledala je u prozor, kao i svi ostali.
Odvratila sam pogled od Lavender i sjela s,sada bijesnom, Pen.Opet ništa ne razumijem, šta ima ona biti bijesna, i to još na mene???
Ljutito sam ispuhnula zrak, a Pen me mrko pogledala.Okrenula sam joj glavu, praveći se da gledam učenicu koja je sjedila za našim, skoro prepunim stolom.Nisam zapamtila kako se zove, morat će me podsjetiti.
četvrti sat sam imala francuski.Nastavnica je bila zadovoljna samnom, jer sam išla na satove učenja francuskog jezika.
Ostali satovi su mi dobro prošli ; gospodin Brown, pod matematikom, nije uopće skužio da nemam bilježnicu.Skužila je to, pak, Lavender, koja je sjedila sa mnom.
"Gdje ti je bilježnica?", upitala me.
"Ne znam", rekla sam joj istinu.Nisam znala gdje je bilježnica.
Nisam više ništa progovorila s njom.Prvo mi se učinilo da me izbjegava, ali mislim da u tome nije problem.Kao da se ne želi družiti sa mnom... ili sam možda luda. Tko zna? Nasmiješila sam si,a Mick me je zbunjeno pogledao.
"Ništa mi nije"
Kod kuće sam poslala još par veselih e-maila Kevinu.I legla u krevet, s nadom da neću opet sanjati onaj san.
Nada mi se ostvarila.Spavala sam bez snova.

Jutro je svanulo, malo prebrzo.
Zateturala sam kad sam se naglo digla iz kreveta.
Opet sam doručkovala pecivo s margom.
Bio je petak.Morala sam se dogovoriti s prijateljicama da odemo negdje preko vikenda.
Ušla sam u razred, malo prerano, jer je bio skoro prazan.Lavender još nije stigla.Izdahnula sam i sjela na svoje mjesto.Zatvorila sam oči.Razred je bio nemiran.Svi su pričali, ili pak vrištali, ali ja sam jasno čula škripu struganja stolice do mene.Otvorila sam oči.Zaprepastila sam se.Prilika koja je sjela do mene nije bila Lavender.


5.poglavlje
Uplašila sam se.A onda sam izdahnula u pokušaju da se smirim.Na brzinu sam bacila pogled prema njemu, i onda opet vratila na bilježnicu.Osoba koja je sjela do mene imala je plavo-smeđu,razbarušenu kosu. Prepoznala sam ga. On je bio jedan od onih koji su sjedili s Lavender.Bila sam zgranuta.Zašto je sjeo do mene?Gdje je Lavender?
Okrenuo se prema meni.Osjetila sam kako me gleda. Nisam si dopuštala da mu uzvratim pogled.
Što ako u njegovim očima opet vidim mržnju?Ako me opet bude probadao onim prelijepim, zelenim očima, boje kivija?Zadržala sam pogled na bilježnici.Još me je gledao. Nisam znala zašto je sjeo pokraj mene, ali nije mi slutilo na dobro. Zatvorila sam oči i duboko sam uzdahnula. Pogledao me je upitno, s radoznalošču. Sat je počeo. Shvatila sam to tek kad me je gospodin Brown opomenuo. Nastojala sam zapisivati zabilješke, ali bi me omelo njegovo gledanje u mene.Gledao me je zbunjeno cijeli sat. Pri kraju sata odlučila sam ga pogledati da vidim zašto me cijelo vrijeme gleda.Još sam jednom uzdahnula i okrenula glavu prema njemu.
Zinula sam.
Iz daljine, dok sam gledala prema Lavanderinom stolu, nisam primjetila njegovo lice. Sve crte lica su bile lijepe, zategnute, ili zaobljene.Opčinila me njegova ljepota. Ali nešto nije bilo kako treba. Dobro sam ga proučila, gledajući još u njegovo prelijepo lice.Ali,sve je bilo savršeno i nisam ništa našla što ne valja.
Mislila sam da će okrenuti pogled zato što već dugo zurim u njega, ali on me je i dalje gledao, malo zbunjeno, malo radoznalo.Ni ja nisam odvratila pogled.Ako neće on, neću ni ja, pomislila sam
Mogla sam ovako danima blejati u njegovo lice, ko koza. A zatim sam čula kako je nešto palo na pod, i razbilo se.
Shvatila sam da sam u ruci cijelo vrijeme držala kemijsku-olovku i da mi je ispala iz ruke.Nevoljko sam odvratila pogled od njega i zacrvenila se kao paprika. Čučnula sam i nabrzinu pokupila dijelove kemijske.
"Alicia, možeš li molim te, prestati stvarati buku?", rekao je gospodin Brown nakon što mi je opet par dijelova palo na pod. Ako je to bilo moguće, zacrvenila sam se još više.
Dečko koji je do mene sjedio, zahihotao se.Ošinula sam ga pogledom.
Pogledala sam si ruku, i opazila sam da mi je prsten nestao.Prsten nije bio od srebra ili zlata,bio je običan plastični.
Malo sam pogledala oko sebe da vidim je li mi negdje ispao, ali nisam ga ugledala.Pa, morat ću kupit novi. Kupit ću na istom mjestu gdje sam kupila ovaj.
"drin, drin, driiiiiiiin!!!!!!"
Nabrzinu sam strpala knjige u ruksak i zatvorila pretinac.Stavila sam torbu na rame - nije bila baš teška - i krenula prema izlazu.Još mi je bilo žao prstena.
"Alice?", upitao me netko, prelijepim, mekim glasom. Znala sam tko je to.Tiho sam udahnula i izdahnula zrak, i zatim se okrenula.
Opet me opčarala njegova ljepota.A onda sam opet zinula.Iako je stajao, izgledao je tako gipko...
"Alicia", ispravila sam ga.
Gledala sam ga...čekajući.
"Sigurno se pitaš zašto razgovaram s tobom iako me ne poznaješ?",napokon me upitao. Glas mu je bio nježan. Gledao me je.
"Da", odgovorila sam mu tiho.
"Izađimo van", predložio je. Osvrnula sam se i shvatila da su skoro svi izašli iz razreda.
"Da", ponovila sam.
Plesnim koracima izašao je na hodnik.Osjetila sam mali ubod ljubomore
Izašla sam s njim, i onda je opet progovorio:
"Hmm", gledao me je zamišljenim pogledom. "Mislim da si nešto izgubila"
Zbunila sam se.
Zahihotao se, gledajući me radoznalo. Postalo mi je neugodno. Uzvrpoljila sam se.
"Ovo", rekao je i pružio prema meni blijedi dlan ruke.Imale su iste ravne crte, kao i kod lica.Na dlanu je stajao moj prsten.Uzela sam ga i promrljala tiho "Hvala".
"Usput, ja sam Taylor, ali možeš me zvati Tay.
"Alicia", rekla sam, a onda sam se sjetila da on zna moje ime
Zahihotao se."Znam tko si"
"Da, pa... hvala još jednom.
"Nema na čemu.Vidimo se", rekao je dok se okrećao.
"Da.Bok", lagano sam digla ruku da mu mahnem. A onda sam se okrenula do druge učionice, potpuno zbunjena.
Dan mi je dobro prošao, ako se izuzme tjelesni. Cijelo vrijeme u glavi mi je bio Taylor, pa nisam pazila kad je lopta išla prema meni, i udarila me u glavu.
Penelope ništa više nije spomenula u vezi Lavender, pa nisam ni ja njoj u vezi Taylora.
U kantini sam za ručak uzela samo sok. Ionako mi je trbuh već pun leptirića.
Pogledala sam prema njihovom stolu, da vidim jesu li tamo. Penelope ništa nije skužila. Lavender je pričala s dečkom tamno-smeđe kose. Morala sam ju upitati zašto ona nije došla na nastavu, jer sam zaboravila upitati onog dečka Taylora. Zaprepastila sam se kad je počeo pričati sa mnom pod matematikom, a kad sam onaj dan išla prema Lavanderinom stolu, on je bio među onima koji su me gledali s mržnjom.
Kući sam došla rano. Podgrijala sam hrenovke, s umakom u mikrovalnoj. Dok sam jela, razmišljala sam o Tayu.
Otišla sam u krevet malo ranije nego inače. Izmorena današnjim danom, pala sam u san.

6.poglavlje
Ujutro sam se probudila, svježa i odmorna.Blaga svjetlost koja je dopirala od prozora me je razveselila.Znači, biti će sunčan dan.Lagano sam se ustala iz kreveta, pazivši da mi se naglo ne zavrti u glavi.Uzdahnula sam i krenula prema smeđem ormaru, smještenom kraj prozora.
Soba mi je bila srednje veličine.Bila je svijetla, kao da je upila moje raspoloženje.Blijedo-narančastu, boju zidova,sam ja odabrala, i nisam pogriješila.
Ormar mi je bio zatrpan, prezatrpan. Uzela sam traperice i crvenu majicu s zelenim natpisom i am beautiful, koju nikad nisam obukla.Otvorila sam vrata i izašla na hodnik, gdje sam čula užurbane korake.Roditelji mi opet kasne na posao.Kada sam ušla u kupaonicu,pogledala sam se u zrcalo.Zaključila sam da definitvno moram oprati kosu.Ušla sam u tuš-kabinu i pustila hladnu vodu da teče, čekajući toplu.Kada je voda postala za nijansu toplija brzo sam smočila kosu i s omiljenim šamponom, koji je mirisao na jorgovan, oprala kosu.
Kada sam izašla, potrgala sam etiketu s nove majice, i obukla se. Shvatila sam da su mi traperice tijesne.
Ajoj.Moram na dijetu.A, ionako je danas malo vruće za traperice., pomislila sam ne baš oduševljeno.Uvijek kad si kažem da moram na dijetu, ja jedem još više, iako se ne debljam.A ne volim nositi suknjice; ne izgledam u njima baš dobro, ali ostali uvijek kažu da izgledam prekrasno... Pa, danas ću izgleda morati popustiti.
Iza naslaganih traperica, izvukla sam lepršavu suknjicu,zelene boje.Danas ću se malo ušareniti.Fen mi je u brzom roku osušio kosu, koju sam morala dugo raščešljavati.Pomirisala sam si kosu.Miris šampona me opustio.
Stigla sam u školu više nego dovoljno rano. Sjela sam na jedinu praznu klupčicu i izvadila udžbenik iz povijesti.
Za dva tjedna imam test.Uzdahnula sam, pa me par učenika iz grupe koji su bili u blizini pogledalo.
"Hej, Alicia", obratila mi se jedna iz grupe.Shvatila sam da je to bila Pen.
"Hej, Pen.Šta ima?", upitala sam ju, malo se nasmiješivši.
"Ništa posebno, a kod tebe?", upitala me je, hladnije nego inače.Nije mi promaklo ni da se namrgodila.
"Ništa"
"Ma nemoj? Primjetila sam da si upoznala", uzdahnula je. "Taylora"
Nisam razumjela prezir u njezinom glasu. Zar se ona i Lavander još svađaju? Zašto jednostavno to neriješe?
Pa, da mi barem kaže oko čega se svađaju. Ja ovdje ludim, i pokušavam saznati što se događa,a ona se samo duri i ne želi mi ništa reći.Ja znam da ona zna.Pa svatko bi to već shvatio.Pen nije ni riječi rekla s Lavander, a ljuti se na nju.
Odjednom sam se nečega sjetila ; što ako je Pen ljubomorna na Lavander, zato što misli da će mi Lavander biti bolja prijateljica.Ne, to je nemoguće.To je apsurdno, bolje riječi nisam našla. Onda si postavljam pitanje : kako ona zna za Taylora? Pa moguće je doznati...
"Da, upoznala sam ga.Smeta ti?",upitala sam ju, isto hladno ; nema se pravo miješati u to.
"Alicia...",rekla je moje ime nježnije nego što sam očekivala."Nemoj se družiti s njim.Ni s Lavander.Molim te.
"Zašto?", ponovila sam pitanje koje sam već toliko puta rekla u svojoj glavi.
"Doznat ćeš, jednom.", zatim se okrenula i otišla.
Otišla sam na nastavu s tmurnijim raspoloženjem. Na trećem satu sam,dok sam sjedala, čula kako mi se jedan dečko, koji je sjedio na drugoj strani učionice, smije. Ošinula sam ga pogledom. Nisam shvaćala zašto se smije, sve dok se nisam na kraju sata ustala, i na stražnjem dijelu svoje zelene suknje vidjela... ljepilo. Pobjesnjela sam. Kako mi imaju pravo podmetnuti ljepilo na stolicu?!
Obrisala sam ljepilo s vlažnim maramicama.
"Alicia!", čula sam poznati glas iza sebe.
"Hej, Michael, šta ima?", rekla sam, malo oštrije, zbog ljepila
"Ideš u kantinu?", očito se zabrinuo za mene kada me vidjeo bijesnu k`o ris.
"Aha"
"Jesi dobro?Izgledaš mi malo ljutito", primjetio je.
"Da, ljuta sam!Jer mi je neka budala stavila ljepilo na stolicu!"
"Ovaj, dobro, sad se smiri, okej?"
Uzdahnula sam, i kimnula mu glavom. Pokušala sam se smiriti.
Michael uvijek dođe do moje učionice, na kraju trećeg sata, da me otprati do kantine.rekla sam mu da me ne treba pratiti ali ostajao je uporan. To mu je bila glavna osobina.
Lavender je sjedila, za svojim uobičajenim stolom.Vidjela sam kako se prepiru. I opet glavno pitanje : zašto?
Zašto se prepiru?Sjela sam s Penelope, Michaelom ,onom učenicom kojoj sam zaboravila ime, i još par drugih učenica.
"Hej?Kako se ti ono zoveš?", upitala sam onu učenicu dok sam sjedala kraj nje.
"Katie, ti?"
"Alicia"
"Kako to da ne praviš društvo Tayloru? Vidjela sam te kako razgovaraš s njim, pod matematikom"
"Zar bih mu trebala praviti društvo?", zbunjeno sam ju upitala.Shvatila sam da šapćemo.
"Am...Pa...mislila sam da si mu ti cura ili tako nešto.Tako sam bar ja čula od prijateljica", rekla mi je poraženo.
"MOLIM?!" viknula sam.
Svi u kantini su me čuli i okrenuli glave prema meni.MOLIM?! Otkud joj to? Pa Taylora da jedva poznajem!
Ugrizla sam za za donju usnicu kad su me ostali počeli radoznalo promatrati. Pogledala sam preko Michaelovog ramena i shvatila da mi se dečko po imenu Taylor prelijepo smješka.

7.poglavlje
Učenici su se počeli došaptavati za svojim stolovima. Skrenula sam pogled s Taylorova nasmiješena lica, na tanjur. Čula sam prigušeno mrmljanje, ali nisam se osvrtala, nego sam i dalje gledala u tanjur, ne primjećujući koja je hrana na njemu. Čula sam zgranuti uzdah pokraj sebe. Naravno, Pen.
"Alicia, što se tebi dogodilo?", upitala je brižno, ali istodobno i nekako ljutito.
Pen nije čula što smo ja i Katie pričale. Ona je čula samo ono kad sam vrisnula "Molim?!". Nisam joj htjela objašnjavati jer bi opet bijesnjela na mene. Čula sam kako joj Katie tiho prepričava sve od našeg razgovora.
Uzdahnula sam, a Pen me pogledala s nedokučivim izrazom lica kad je čula završetak, kad sam vrisnula. Zatim sam se ogledala po kantini. Još je par učenika gledalo u nas, ali se većina vratila jelu i pričanjem s prijeteljima. Taylor se prepirao s onom djevojkom koja je imala kosu boje čokolade, ali sada joj kosa nije bila svezana u visoki rep, nego u elegantnu punđu.Ona je izgledala...bijesno, ali Taylor se, na moje zaprepaštenje, još uvijek smiješio. Ali nisam znala zašto se smješio. Kao da je čuo što smo ja i Katie pričale, da je čuo kad je ona rekla da je od svojih prijateljica čula da sam mu ja cura.Ali ja mu nisam bila cura. Pa, tek sam ga upoznala, i to sam pričala s njim jedva 45 minuta; jedan školski sat. Pogledala sam Pen, koja je očito shvatila da sam maloprije zurila u Taya. Izgeldala je kao da bih me svaki čas mogla ošamariti. Ja sam znala da se ona brine za mene, iako nisam znala zašto se brine za mene.
"Što je?"
Pokušala sam zvučati kao da me je briga za ono što se dogodilo. Ipak, nije me bilo briga.
"Ništa", rekla je. Ustala se, uzela torbu i otišla prema izlazu.

Nekako sam uspjela izdržati još 4 školska sata. Jedan sam imala s Michaelom, ali nismo razgovarali. Samo smo se nijemo sporazumijevali. Izgleda da me nije htjeo još više razljutiti. Htjela sam nekako mu reći da se ne ljutim na njega i da može pričati sa mnom, ali nisam mogla ispustiti ni glasa. Glava mi je bila prepuna Pen, Lavender i Taylora.
Kada je nastava prošla, izašla sam na svjež, jesenjski zrak, i ugledala Pen kako mi maše.
"Hej", rekla sam tiho, dok sam stala kraj nje. Nastavili smo hodati.
"Kako možeš biti tako tvrdoglava?!", viknula je na mene ljutito. Uplašila me s tim oštrim tonom.
"Kako tvrdoglava? Ti si ta koja je tvrdoglava!", sada sam ja viknula na nju. Nisam razumjela zašto sam ja ta koja je tvrdoglava. Dobro, ako se izuzme ono da me upozorila da se ne družim s Taylorom. Što ju nisam poslušala.
"Ja?! Pa, zašto sam ti ja sad tvrdoglava?".
Pokušala je zvučati što je smirenije mogla, ali nije uspjela.
"Pa ti mi ne želiš reći zašto se ti brineš za mene. Stalno mi govoriš da se nesmijem družiti s Lavander ili Taylorom, a nikad mi ne kažeš razlog! Iako te ja stalno to pitam, ti mi ne odgovaraš! Vidiš zašto si tvrdoglava?
Rekla si mi da ću doznati uskoro, ali ja želim znati sad! Razumiješ?Sad! Ne razumijem šta toliko imaš skrivati od mene? Koja je to tajna?! Reci mi više!", rekla sam sve u jednom dahu. Morala sam više puta udahnuti i izdahnuti da se smirim.
Pogledala me nježnije nego prije.
"Alicia, doznati ćeš. Ne mogu ti ja sada to objasniti."
"Zašto ne?"
"Vidjet ćeš"
Nastavili smo hodati prema mojoj kući. Morala sam ju nešto upitati.
"A zašto ti njih mrziš? Možeš li mi, molim te, reći zašto?
"Alicia, ja njih ne mrzim,". Iznenadila sam se kad je to rekla, ali i iznenadila sam se kad je nastavila, "ja njih ne podnosim!"
Pa da, mogla sam si i misliti.
"Ma sve si mi objasnila" ,rekla sam sarkastično.
"Slušaj Alicia, ja ti njih znam, okej? Znaš onu s smeđom kosom?", upitala me.
Kimnula sam joj.To je ona slatka, s dugom smeđom kosom.Ona se prepirala s Tayom. Nastavila je:
"Ona ti se zove Vanessa.A ona sa plavo-crvenom kosom se zove Megan."
Još jednom sam kimnula. Dobro sam se sjećala Megan. Prekrasna, s nježnim crvenim očima, s izgledom manekenke.Ustvari, bila je još ljepša od manekenke.
Zagledala sam se u prazno. Shvatila sam da stojimo na stazi. Trebalo je prohodati još jednu ulicu do moje kuće.
"Onaj dečko s plavom kosom do ramena je Oliver , a onaj s tamno-smeđom je Dean."
Pogledala me.Nastavili smo hodati
Znala sam imena, ali me nešto mučilo.
"Onu su obitelj?" , pitala sam je slabašnim glasom.
"Da." , odgovorila mi je strpljivo.
Rekla mi je da su obitelj, ali nešto nije valjalo.Razmišljala sam o tome par minuta.
"Ali kako oni mogu biti braća i sestre, kad su tako različiti?"
Stigli smo do moje kuće.
"Slušaj. Sve će ti se objasniti uskoro.A sada, moram ići."
Gledala sam dok se okretala.
"Bok" dobacila mi je
"Bok"
Otišla sam u svoju sobu i zatvorila vrata. Nisam bila gladna, iako ništa nisam jela u kantini.
Izvadila sam knjige iz torbe i stavila na stol kraj sebe, a matematiku ispred sebe.Morala sam rješiti zadaću. Počela sam s matematikom. Stalno sam razmišljala o onom što mi je Pen rekla, pa sam kemijskom olovkom u bilježnicu napisala krivu rečenicu. Uzdahnula sam i zatvorila zadaću. Iz ladice sam dohvatila mali, crveni mp3.Stavila sam slušalice na uho i pojačala glazbu.

8.poglavlje
Prvo što sam ugledala bila je slaba svjetlost koja je dopirala od mojega prozora. Naglo sam se pridigla u sjedeći položaj pa sam čula kako je mp3 pao s kreveta.Izašla sam iz kreveta kako bih ga dohvatila.I kada sam ga uzela u ruke, dogodilo se nešto neočekivano; on je odskočio, odskočio je iz moje ruke i opet pao na pod. Mislila sam da se sve to događa u mojoj glavi pa sam opet posegnula za njim.Ovaj put sam ga uspjela dohvatiti i strpala sam ga u ladicu.

Dan je bio prekrasan.Sunce je toplo sjalo, a lagani povjetarac mrsio mi je kosu. Došla sam u školu ranije nego inače, pa sam opet sjela na klupčicu i izvadila uždbenik iz kemije da ponovim gradivo.Ali omeli su me stihovi pjesme:

I want ... I want, I want to be with you
Nothing will prevent me to come to you
Everything and if you need to climb the highest tower of the castle, as and when required to sit on a dragon and comes to you ...
I will come to you ...

Dok sam pjevala u sebi, nisam shvatila da je kraj mene netko sjeo. Bio je to onaj dečko koji mi se smijao kad sam sjela na ljepilo.Još jednom sam ga ošinula pogledom. Uzvratio mi je podrugljivim osmijehom.
Bio je ...lijep.Imao je smeđu kosu i slatko dječačko lice.Gubila sam se u njegovim,velikim,smeđim,čokoladnim očima.
"Što hočeš?!"
Htjela sam ga to pitati grubo, ali nisam uspjela.
"Hej, oprosti zbog ljepila.Nisam ja kriv"
Podigao je ruke u vis, kao da se predaje.
"Nema veze", rekla sam tiho i spustila pogled na uždbenik.
"Stvarno, oprosti.Nisam ti se smio smijati."
"Ne prihvaćam", rekla sam ljutito.
"Molim te!", počeo me je preklinjati.
"Uh!Dobro."
"Hvala", zvučao je oduševljeno.
"I drugi put"
"Usput, ja sam Alexander"
"Alicia", upoznali smo se. Imao je lijep glas.Nekako grub, ali ugodan.
"Što to čitaš?", upitao me zainteresirano. Nekako mi se činilo da je to pitao sam da postanemo bolji prijatelji, a ne iz čiste zaineresiranosti.
"Kemiju"
Odvratio je pogled od knjige i zagledao se u mene. Gledao me je kao da sam nešto čudesno.
"Što"
"Ništa"
"Moram ići.Upravo je zvonilo.", digla sam se.On je još sjedio.
"A?Ah... Stvarno? Već zvonilo.Pa bolje da odem ja.", rekao je, digao se i otišao.
Zaputila sam se u učionicu biologije. Zastala sam kada sam na vratima kad sam vidjela Penelope, u zadnjoj klupi. A onda sam zastala, šokirana kad sam vidjela s kim priča.
Pričala je s...Taylorom! Odjednom sam postala bijesna. Brzinom munje došla sam do nje. a da ona nije ni primjetila.Čula sam nešto što su pričali:
"...ali, kako...", rekao je Tay.Djelovao mi je uznemireno.
"Ne smije znati.Saznat će to uskoro, kad bude trebala", upala mu je u riječ Pen.
"Ali već dosta toga zna!Ne mogu to tajiti od nje kad...", prekinio je kad je primjetio da stojim kraj Pen.
"Samo nastavi.Reci što si htjeo reći", rekla sam mu.Znala sam da nešto taje od mene.A kad je Pen rekla da njegovu obitelj zna, odmah sam znala da je u to upleten i Tay.
"Alicia", pozdravio me tiho.Znao je da sam ih čula kad su pričali,a znala sam i da su pričali o meni.Pen se trgnula i pogledala me, s izrazom krivnje.Sjela sam pokraj njih
"Hože li mi itko reći što se ovdje događa", pitala sam ih.
Taylor je pogledao Pen i ustao se iz stolice.Rekao je samo :"Moraš joj ti reći", i otišao.
Pogledala sam zbunjeno i znatiželjno Penelope.
"Što mi to moraš reći?"
"Nemogu.Stalno mislim da ti to on mora reći, a ne ja.Da je on za to zadužen.Ali više ne znam.Možda ti i moram reći ja, a ne Taylor", pogledala me, a ja sam joj na licu vidjela jednu suzu kako se slijeva.
"Reci mi", rekla sam više zapovjedničkim tonom nego nježno.
"Reći ću ti, ali ne mogu sada"
"Dobro.Neću to zaboraviti"
Zajecala je. Sat je počeo. Izvadila sam knjige na stol i počela razmišljati što mi to mora reći.

9.poglavlje
Kada je zvonilo za kraj nastave, požurila sam prema vratima kako bih sustigla Taylora.Penelope me pogledala, a onda potrčala prema vratima.
Vidjela sam Taylora kako razgovara sa svojom sestrom, prelijepom Megan.Izgledala je tako gipko, čak i kad je stajala.
Prišla sam im. Kada me je Taylor opazio, pokazao je Megan rukom da ode.Ona me je pogledala. Vidjela sam kako me ošinula pogledom, a onda se graciozno okrenula prema vratima.
"Što?", upitao me Taylor hladno, strijeljajući me pogledom. Ustuknula sam od prijezira u njegovom glasu.
"Dobro, što je tebi?", upitala sam ga.
"Alicia, shvati. Mi smo neprijatelji. Ne smojemo se družiti, okej?"
Nisam shvaćala što mi hoće reči.
"Kakav neprijatelj?Pa ti si ti, Taylor, ne nekakav neprijatelj!", rekla sam zbunjeno.
"Zar ti Penelope nije rekla?", sad je on izgledao zbunjeno."Koliko će ona odugovlačiti?!", viknuo je, a onda skrenuo pogled prema vratima.
"Zar mi ne možeš ti reći.Molim te?
"Ne,", odvratio je hladno,"to mora ona. Ustvari, može ti reću bilo tko od nas, zato što oboje znamo što si ti, naravno, ako se izuzme moja obitelj."
"I tvoja obitelj zna za ovo?",upitala sam, a onda mi je nešto drugo doprlo do mozga."Kako to misliš što sam ja?, viknula sam na njega.
Nisam to razumjela. Zar sam ja nešto?! Mislim, ja sam čovjek, zar ne? Ljudsko sam biće, zar ne? Zar ne?
"Ups, nisam ti to htio reći. Uvijek previše kažem.",
Još je gledao prema vratima.
"Alicia,"sad je vratio pogled na mene,"Alicia, ti to smiješ znati i Penelope će ti to reći.Penelope to već zna..."
Opet sam tražila nešto što nije valjalo na njemu, kao onaj sat pod matematikom, ali sve je bilo savršeno. Ipak, znala sam da se nešto ne uklapa. Upala sam mu u riječ:
"Penelope to već zna?", viknula sam u nevjerici. "Čekaj malo... i Penelope je isto to što sam ja?"
Zvučala sam sama sebi kao idiot kad sam ga to upitala.Kimnuo mi je glavom.
"Penelope je to nedavno otkrila."

Odjednom sam se osječala nekako čudno. Kao da sam sama, kao da me nitko ne voli. Sjetila sam se Penelope i suza koje je prolila. Sjetila sam se kako me dozivala u kantini, s brigom u glasu, dok sam išla prema njihovom stolu. Sjetila sam se kako mi je rekla da ću doznati uskoro. Zatim sam se sjetila Taylora, kada je sjeo pokraj mene pod matematikom, kada me je cijeli sat gledao začuđeno.Sjetila sam se njegovih prelijepih crta lica kad sam ga prvi put dobro pogledala. Njegove gracioznosti, njegovog baršunasto-mekog glasa...

"Alicia?Jesi li dobro?", upitao me zbunjeno.Pogledala sam ga u njegove sjajne oči, boje karamela...
Oči!
Shvatial sam da njegove oči nisu više zelene, boje kivija,kakve su bile. Sada su druge boje, boje karamela...
"Moram ići!", rekla sam i potrčala prema vratima. Penelope me čekala.Nisam se iznenadila kada sam ju vidjela uplašenog lica.
"Idemo!", doviknula sam joj dok sam prolazila trkom pokraj nje.
"Alica! Uspori!", čula sam ju kako ide za mnom. Još sam trčala prema izlazu. Odjednom, nisam htjela objašnjenje za ono što se događa. Činilo mi se kao da sam u nekakvom filmu, da je sve puno tajni.
Posustala sam tek kada sam izašla kroz glavna vrata, i stala na stazu.
"Alicia, jesi li dobro?", sada je ona izgledala zabrinuto.
"Dobro sam".
Penelope je stala pokraj mene. Ja sam se zagledala u prazno. Nisam znala što da mislim.
"Penelope?", upitala sam ju.
"Ha?"
"Osječam se kao da sam sama. Sada ne znam želim li znati ono što sam ja.", rekal sam joj tiho, još gledajući u prazno na cesti.
Na moje zaprepaštenje, nasmijala se.
"Alicia, iznenadit češ se sigurno. Ja sam saznala prije mjesec dana.", rekla je. Izgledala je kao da je vidjela nešto čarobno.Izgledala je zadovoljno."Ja sam se prvo šokirala.", odmahnula je glavom."Nisam mislila da to postoji, da se zezaju sa mnom, da je to neka šala"
"Da postoji što?", upitala sam ju.
"Alicia, pomoći ću ti da sama saznaš, ali neću ti ja reći. Hoću da vidim hočeš li se više šokirati od mene.".Još je imala smiješak na licu."Idemo", pozvala me je.
Krenula sam za njom. Znači to je nešto dobro? Ali zašto je Taylor rekao da smo neprijatelji?I zašto je Tayor imao drugačiju boju očiju? Razmišljala sam, a onda zabrinuto, ali manje uplašeno krenula za nasmiješenom i zadovoljnom Penelope.

10.poglavlje
Bio je četvrtak. Pojela sam zdjelicu žitarica za doručak i krenula oprati suđe. Uzela sam čašu i, naravno kako sam smotana, ispala mi je. Krhotine su se rasule po podu. Teško sam uzdahnula. Bila sam mrzovoljna i ljutita. Ovih par dana sam pokušavala izvući nešto iz Taylora ili Pen, ali nisam uspjela.Izvikala bi se na svaku osobu koja bi mi pokušala nešto reći, tiho ili glasno. Oni mi ne bi uzvratili vikanjem nego bi se samo povukli.
Taylor se stalno držao po strani i nije uopće razgovarao sa mnom.Penelope me stalno pokušavala razvedriti, ali nisam se dala.Nisam ni ja razumjela zašto sam takva. Pokušala sam svima ugoditi i razgovarati sa svima, ali inače bih samo kimala glavom i šutjela.
Uzela sam partfiš i lopaticu i sve na podu pomela.Jedna krhotina mi se zabola u ruku. Prostenjala sam. Stavila sam ruku pod hladnu vodu, a zatim uzela pincetu kako bi izvadila taj komadić kristala. Izvadila sam ga i bacila u smeće. Ruka me je još na tom mjestu boljela.

Ušla sam u pun razred.Krenula sam sjesti pored Alexandra. Postali smo jako dobri prijatelji. Kada sam se pripremala da sjednem, došao je Alexandar do mene i povukao mi pristojno stolicu. Zarumenjela sam se.
"Hvala", jedva sam tiho promrljala
On je izgledao kao da mu je pao kamen sa srca.
Odjednom sam osjetila snažnu ruku kako mi steže rame. Okrenula sam se, a stolica je zaškripala.
Bio je to dečko sa smeđom kosom-
Dean.
Gledao me je ljutito, a isto nekako zaštitnički. Uplašila sam se
Alexander je gledao Deana kao da ga hoće istog trena ošamariti, ali izgleda se sudržao kad je vidio koliko je Dean jak.Osjetila sam neku potrebu da se nasmijem kada sam to pomislila.
Prelijep dečko, sada s crvenim očima, ne čokoladnim smeđim, uhvatio me je za ruku i povukao me je u jedan kut učionice. Nisam se mogla otrgnuti njegovom stisku, iako sam svim silama pokušavala.
"Alicia, je li tako?", upitao je malo nježnije.
"Da", prostenjala sam. Još sam se pokušavala istrgnuti iz njegove ruke. Kada je shvatio da se pokušavam otarasiti njegove ruke, pustio me je.
" Reći ću ti jednu stvar...", upozorio me je , "nemoj nikad reći nešto grubo Tayloru, jer bi njega to pogodilo. Gledamo ga već tjedan dana, a on samo šuti i ne odgovara nam na nikakva pitanja. Vjerujemo da si tome problem ti."
"Ja?", upitala sam razdraženo. Trljala sam si ruku kako bi bol tamo gdje me uhvati prestala.
"Da, ti. Činimo sve što možemo da mu bude bolje, i nagovaramo ga da popriča s tobom, ali on ne želi ništa nikome reći. Možeš li,molim te s njim to riješiti?"
Opet me je uhvati, ali sada za drugu ruku. Prostenjala sam od boli. Stisak njegove ruke tamo gdje mi se zabio komadić stakla nije mi nimalo pomogao, samo odmogao.
"Što?"
"Amm... Tu mi se zabio komadić stakla jutros pa me malo boli", izustila sam kroz stisnute zube.
"Oprosti", rekao je i maknuo ruku s moje."Idem ja sada, i zapamti što sa ti rekao. A ovaj komadić stakla što ti se tu zabio... Ti si možeš izlječiti.", rekao je i krenuo prema svom stolu, zatim je sjeo.
Nisam ga ništa razumjela. Da razgovaram s Taylorom? Čudno je to što je rekao da ni sa kim ne priča. Ali ako ne razgovara sa svojim braćama i sestrama, zašto bi htjeo razgovarati sa mnom? I ja sam tome problem?! Pošizila sam. Sjela sam na svoje mjesto i osjetila zabrinuti pogled Alexandra. I kako to misli da ja mogu ovo izlječiti? On to misli da ja mogu ublažiti bol? Možda mogu, ionako je sve tu čudno.Pogledala sam malu rupicu u koži koja mi je ostala dok sam izvlačila pincetom staklo. A onda je odjednom rana zacijelila.

11.poglavlje
Nisam mogla vjerovati svojim očima.To se nije dogodilo! Sigurno se nije dogodilo! Ili možda je...
Bila sam zbunjena.Riječ halucinacije je prava riječ za to. U zadnje vrijeme sve je čudno.Ali sigurno su to bile halucinacije. Umislila sam si.
A onda sam se sjetila što mi je Dean, prekrasan mišičavi brat Taylora rekao :
"A ovaj komadić stakla što ti se tu zabio... Ti si možeš izlječiti."
Je li na to mislio kad je rekao da to mogu izlječiti?Ali kako je...on to znao?
Čvrstim stiskom sam stisla olovku i tako probila knjigu. Ugrizla sam se za usnu.
Gospođa Lewis, koja usput, predaje algebru, se okrenula prema meni kad je čula moj teški udah.
"Nekih problema?", upitala je.
"Ne, sve je u redu", osmjehnula sam se.Osmijeh mi je sigurno bio jadan, ali ona to nije primjetila.
Micke se uzvrpoljio iza mene, kao da bi mi svaki tren pritrčao u pomoć, ili me utješio.
"Dobro, onda nastavimo.", rekla je i okrenula se prema ploči,"Prepišite sve s ploče u bilježnicu.Uredno!", napomenula je.
Razmišljala sam da sve kažem roditeljima,a onda sam odustala. Strpali bi me u ludnicu da im to ispričam. Ako to ispričam Pen, ona bi znala što raditi, zar ne?

Noč je bila jako topla, kao i dan.
Krenula sam iz svoje kuće, noseći u rukama papir, olovku i tempere. Naravno, pogađate, krenula sam slikati. Skrenula sam u predzadnju ulicu, kako bih se popela na jednu uzvisinu kraj plaže,gdje bih vidjela cijeli grad osvijetljen. Bilo je 9 sati navečer, i već je pao mrak,ali ja nisam htjela stati. Hodala sam još nekih deset minuta,a onda sam sjela na debeli panj, i izvadila papir i olovku.
Grad je bio prekrasan. Svijetla su osvjetljavala plaže i nočne klubove.Mjesec je sjao iznad grada, kao da ga štiti. Čula sam šumove mora.
Olovkom sam napravila skicu grada i mjeseca, uživajuči u pokretima ruke.
To je bio doživljaj kakav ne možeš opisati ; moraš ga osjetiti. U moru se vidjeo odraz zvjezda, koje su sve više sjale. Gusta šuma iza mene je odisala svježinom.Mirisala je... Paukova mreža sjala je pod mjesecom, rastegnuta od jednog stabla do drugog. Nasmiješila sam se prirodi.Završila sam svoj rad i stavial ga na sigurno, u mapu.
More me dozivalo...
Znojila sam se. Osjetila sam kako mi kapljica znoja curi niz leđa...
Skinula sam si hlačice, ali sam ostala u majici.Stala sam.Pogledala sam valove do mojih nogu koje još nisam smočila. Stala sam jednom nogom u vodu; bila je topla. A onda sam neprimjetno, pod mjesečinom ušla u vodu i zaronila.Voda je stvarno bila topla. I prelijepa.Mislila sam si kako sigurno nisam učinila glupost ako sam se htjela samo osvježiti.
U vodi sam ugledala jato ribica, kako pliva u suprotnom smjeru od mene. Izronila sam na površinu, udahnula kisika, i onda opet zaronila prema pučini. Osječala sam se tako...slobodno. Napravila sam par okreta uvodi, roneći sve dublje, i dublje...
A onda sam izronila i, s laganim hodom u vodi, uspjela sam stati na pijesak.
Izašla sam iz vode, onako mokra. Nisam imala ni ručnik ni ičega, ali nije mi bilo hladno. Legla sam na pijesak, a onda sam vidjela nešto prelijepo.
Krijesnice...
Letjele su oko lišća, a onda su došle iznad vode.Vidjela sam im odraz u vodi. Ovo se događa samo u bajkama.
Osušila sam se gledajući u more, i plažu, i mjesec...
A onda sam, na moje razočaranje, morala krenuti kući.
Slušala sam cvrčanje cvrčaka u travi, dok sam oblačila svoje roza plišane hlačice.

Ušla sam u svoju sobu i pogledala svoj rad, i zadovoljno rekla : "Prelijepo"
Stavila sam ga uladicu, i zatim pogledala na nočni ormarič, pa na digitalni sat koji je pokazivao da je 23 sata.
A onda sam čula zvono na vratima.Pitala sam se tko je to. Otvorila sam vrata u prizemlju i vidjela da je to Mick, Pen i još neki moji prijatelji.
"Alicia, tražili smo te u 21 i 30,ali nije te bilo. Pa gdje si bila?", pitala me je mrzovoljno Pen.
"Na nočnom kupanju", zadovoljno sam se osmjehnula.

12.poglavlje
"Na nočnom šta?", pita jedan dečko za kojeg nisam imala pojma.
"Na.Nočnom.Kupanju", rekla sam u tri rečenice.
Zbunio se
"I žao mi je. Jako sam umorna. Znate...pa... odoh ja u krpe" rekla sam i zatim Pen šapnula da me nitko ne čuje : "Nazovi me poslije".
Kimnula mi je.
Zatvorila sam vrata i napravila si limunadu.Srećom, imali smo 2 limuna u hladnjaku.
A zatim se dogodilo nešto čudno. Ugledala sam moj mp3 kako leti!!!
Kružio je zrakom oko mene, a ja sam brzo odložila čašu s limunadom i zgrabila mp3 koji je stajao ispred otvorenog prozora. Otvorila sam šaku gdje mi je stajala ta mala stvarčica, a onda pogledala kroz otvoren prozor i skoro vrisnula kad sam vidjela što stoji ispred šume gledajući u moj prozor, u mene.
Bio je mrkli mrak, pa nisam mogla puno vidjeti, ali odmah ispred moje kuće,koja je gledala u rijetku šumu, stajala je ulična svjetiljka pa sam uspjela nešto razaznati.
Shvatila sam da mi roditelji nisu kod kuće pa sam tiho izašla kroz vrata, bez jakne.Krenula sam prema šumi i izdahnula. Ispred mene, ustvari nekih 6-7 metara od mene, stajao je vuk. Ali ne obični vuk. Vuk je bio moje veličine.Nisam mu prilazila.
Bojala sam se.Vuk (ako je to mogao biti vuk!) me je pogledao svijetlim očima, narančastim očima. Imao je bijelo krzno, i dobro se vidjelo u mraku. Shvatila sam da sam ga baš zbog tog krzna i vidjela iz kuće.
Znači ,imao je narančaste oči i bijelo krzno. što znači da to nije mogao biti vuk.
Pitala sam se postoje li takvi vukovi?S narančastim očima i bijelim krznom?A da ne spominjem da je moje veličine! Vukovi su manji.
Duboko sam udahnula i izdahnula, i napravila jednom nogom korak unazad.Čulo se lomljenje grančice kad sam stala. Vuk je nakrivio glavu, ali još me gledao.
Policija, rekla sam u sebi.
Vuk kao da je znao što mislim jer je zakoraknuo prema meni.Ispustila sam tihi krik.
A onda se dala u trk.Činilo mi se da trćim brže od lava. Trčala sam prema kući.
Osjetila sam kako vuk ne trči za mnom, nego stoji na mjestu. Zapanjeno sam se opet okrenula prema njemu. U meni kao da mi je nešto govorilo da mu priđem, da se ne bojim, da je dobar, da mi neće nauditi. Uplašeno sam krenula laganim koracima prema njemu, a on se digao na noge. Stala sam kao ukopana, ali nisam se bojala. Vjerovala sam onom glasiću koji mi je govorio da mi neće nauditi.
Sada je stajao 2 metra od mene.
Opet je sjelo. Bio je malo manji kad je sjeo.Gledao me je u oči.Može li vuk biti opasan?Ipak, nije ovo bio običan vuk.
Htjela sam zariti ruke u njegovo bijelo krzno, bijelo kao snijeg.Htjela sam osjetiti tu mekoću.Htjela sam mu reći da mi priđe.
Ali jedan drugi glasić u mojoj glavi htjeo je reči vuku da ode, da mi ne prilazi. Htjeo je da odem kući.
Ipak, poslušala sam prvi glas.
Napravila sam još jedan veliki korak i bila sam pola metra od njega.Pružila sam ruku prema njegovoj njušci. A onda sam shvatila da je to krivo. Što ako mi zgrabi i pojede ruku? Nisam znala da je taj vuk ili što god on bio, dobar?
Na moje olakšanje samo me je ponjušio, a onda mi je prišao i onih pola metra. Sjela sam na travu, a vuk mi je prišao opet sjeo.Gledala sam ga, ali nisam se još usudila ga dodirnuti.Ne još.
Osječala sam nekakvu povezanost s njim.
A onda sam ga podragala po vratu.Njegovo krzno bilo je prekrasno mekano.Zatvorio je oči, kao da mu se to sviđa.
Osjetila sam njegov miris.Mirisao je po šumi.
Pun mjesec sjao je iznad nas.

13. poglavlje
Gledala sam vuka svojim očima. Bio je inteligentan, jako inteligentan vuk. Vidjelo mu se to u tim njegovim prekrasnim narančastim očima.
Odjednom se digao na noge i počeo zavijati. Preplašila sam se, a on je opet sjeo pokraj mene, kao da me nije želio uplašiti. Pogledao je u gustu šumu. Činilo se kao da iščekuje nešto. A onda sam vidjela što :
Vukovi.
Bilo ih je puno. Ali u pravom smislu puno. Digla sam se na noge dok je vuk pokraj mene išao prema njima. Oni su stajali kod ruba šume.Vidjela sam im i oči. Oči su im svakom bile drugačije boje i svijetlile su kao svjetiljke u bojama. Drugačije to ne bi mogla opisati.
Okej, bojala sam se, ali nisam se usuđivala to pokazati. Strah me je preplavio, i osječala sam krv u ustima. Ma super, ugrizla sam se za jezik!
Okus krvi bio je grozan.Očito sam poprilično jako ugrizla.
Vukovi su sada radili krug oko mene, i bila sam u klopci.
Moj vuk je sada opet stajao pokraj mene.Sigurno je osjetio koliko drhtim.
Uspjela sam ih prebrojati. Bilo ih je 12. Oko me je bio krug vukova, otprilie njih 6, a ostali su još stajali kod ruba šume. Dobro, možda malo bliže.
Stajala sam točno u sredini kruga, dok su me 5 pari svijetlih očiju budno pratile. Shavtila sam da svaki vuk ima drugačije krzno. Vuk ispred mene imao je crno krzno, crno kao noć, i svijetlo ljubičaste oči. Vuk, tj vučica iza mene imala je smeđe krzno i crvene oči. Vuk s moje lijeve strane imao je tamno narančasto krzno (narančasto?) i žute oči. I tako su se svi redali, svaki s drugačijom bojom očiju i krzna. Zapanjila sam se.
I zatim se šokirala kada je sivi vuk koji je stajao u skupini skočio na mene. Otimala sam se i pokušala ga odgurnuti od mene, ali bio je prejak. K tome, bio je i moje veličine. A zatim sam vrisnula od boli kad sam osjetila kako mi krv teče iz duboke ogrebotine na desnom boku. Majica je bila razderana na tom mjestu i vidjeo se trag kanđa. Sivi vuk još me je napadao, ali shvatila sam da ga nešto odguruje od mene.Ili netko?
Bijeli vuk, moj vuk, ga je napao, ali uočila sam i nešto zamagljeno. Kao obrisi ljudskog čovjeka koji se kreće poput munje. Ali bila sam preumorna, pa mi je sve bilo zamagljeno. Pokušala sam se dići na noge, ali nisam uspjela. Zateturala sam unatrag i spotakla se o kamen, pa pala na vučicu smeđeg krzna koja je sve do sada sjedila mirno, kao da se nikakva borba nije dogodila.
Zacviljela je i onda me, na moj, užas, svojim zumbima uhvatila za ovratnik, pa sjela i gurnula me na njezina leđa. Držala sam oči poluotvorene, i sve što sam čula bili su zvuci borbe,iako sada malo tiši.
Digla se na noge, a ja sam glavu stavila na njezin vrat, i noge stavila sa strane, kao da sam na jahanju, ali pognute glave.
Bila sam preumorna. Osjetila sam svilenu mekoću njezinog čokoladnog krzna. Ona se dala u trk, a ja sam pazila da ne padnem s nje, držeći joj se oko vrata. U glavi mi je sve bilo usporeno kao u filmu, ali u stvarnosti je sve bilo zamagljeno od neobične brzine, koja me zbunila.
A zatim sam shvatila da vučica trči, trči prema šumi. Htjela sam joj vuknuti da stane, da me vrati kući, ali nisam uspjela izustiti ni riječ.
Čula sam u pozadini, iza mene, tihe dozive koji su postajali sve tiši, i koji bi sigurno bili jako glasni da sam bila skroz odmorna.
"Alicia!"
Glasovi su postajali samo pozadina.
A onda sam se onesvjestila, i sve što sam vidjela bio je mrak.

14.poglavlje
Nisam znala gdje se nalazim, niti sam išta osjetila. Ništa me nije boljelo, ali nisam se osječala niti odmorno.Bila sam zbunjena. Šta se dogodilo? A zatim sam se sjetila što se dogodilo prošlu noć...ili dan...2 dana...Kada je to uopće bilo? Koliko sam dugo bila onesvještena? Sjetila sam se mog vuka, i čudnih prizora u blizini šume, vučice kako trči.
A zatim sam osjetila kako me presijeca bol na desnom boku. Zastenjala sam. A onda su me u prisjećanju prekinili neki glasovi, ako su to uopće bili glasovi. Bilo je to nekakvo režanje, ali tiho. Što je to? Nije bilo daleko od mene, možda samo nekih par metara. Bila sam preumorna da otvorim oči i provjerim to režanje, ili da pobjegnem...
A zatim sam čula riječi.
"Hoće li biti dobro?"
Baršunasto meki glas je upitao, ali ljutim tonom. Činio mi se nekako poznat...
A zatim je nastupilo glasno režanje koje je sigurno potjecalo od neke životinje.
"Da, učinila sam sve što sam mogla", bio je to ženski glas, ali dječji, i nekako smirujući.
"Trebala bi se probuditi za...otprilike par minuta. Ne više od deset."
Bio je to također ženski glas, lijep i poletan, ne zabrinut.
A onda sam shvatila da je prvi glas bio... ne, kako je on mogao tu doći?
Nisam znala tko su ženski glasovi.
Čula sam nekakve tihe jecaje meni s lijeva. A onda sam pokušala otvoriti oči.

Nalazila sam se na tlu, na mekoj paprati i mahovini. Oko mene bilo je stabala, ali ne gustih. Kao da smo se nalazili u blizini izlaza iz šume, tamo gdje se šuma uvijek prorjeđuje. Pogledala sam oko sebe. Opazila sam da su tihi jecaji potjecali od osobe koja je sad bila zakrivena smeđo-zlatnom kosom. Kad sam malo bolje pogledala, shvatila sam da je to bila...Penelope. Nije opazila da sam se probudila, kao ni ostali oko mene. Nisam joj ništa rekla, nego sam i dalje gledala oko sebe. Osoba s baršunasto mekim glasom je bila, kao što sam i pretpostavila, Taylor. Šokirala sam se kad sam ga malo bolje pogledala. Imao je podočnjake ispod očiju, i podrapanu odjeću. Bio je u karirano plavoj košulji, koja je bila skroz izgrizena (izgrizena!?) i poderana, kao i njegove traperice. Gledao je u stablo ,ali činio se kao da duboko razmišlja. Primjetio je da sam se pridigla u sjedeći položaj i, s tihim okretom glave, pogledao me. Imao je čudan izraz lica. Primjetila sam ljubav u njegovim očima, kao i ljutinu. Da, bio je bijesan,deifinitivno, ali ništa nije rekao, niti pokazao sljedečim trima prilikama da sam se probudila. Samo je stajao i gledao u mene. Odvratila sam pogled od njega jer nisam više mogla trpjeti tu bol koju sam osjetila kad sam ga pogledala.
Sljedeća prilika imala je zlatnu, valovitu kosu. Kosa joj je bila blještava, ali nisam ju mogla pogledati bolje jer je bila okrenuta leđima prema meni. Bila je niska i sitna, kao djevojčica. A onda sam se šokirala i zinula. Vidjela sam krila. Bila su to blještavo plava krila koja su izrastala iz njezinih leđa. Još sam stajala zinutih usta dok sam gledala to savršenstvo i pitala se je li to moguće? Sanjam li? Je li ovo moja mašta?
Zlatokosa prilika se okrenula, a onda sam ugledala njezino lice. Izgledala je kao djevojčica, imala je sve pravilne crte lica i savršen nos. Pune usne su joj se razdvojile kad me pogledala. Pokušala sam zatvoriti usta, ali nisam uspjela. Imala je plave oči, ali ne obične plave. Tamno plave oči boje oceana, i velike na sitnom licu. Izledala je... savršeno, i prelijepo. Na sebi je imala laganu, ljetnu haljinicu plave boje i bijele balerinke.
Graciozno je poletjela u vis, sa svojim svijetloplavim krilima, dok joj je zlatna kosa vijorila.
Nabrzinu sam pogledala treću priliku, za koju sam već znala tko je. Lavender, sa svojom crnom kosom, kao ugljen i sada smeđim očima, a ne plavim. I ona me primjetila. Kimnula mi je glavom da me ohrabri.
Nije me više boljeo desni bok, na što sam se začudila.

Svi su me gledali, a onda je Taylor krenuo prema meni.
"Alicia, jesi dobro? Kako ti je?", pitao je uplašeno, i zatim sjeo pored mene.
"Dobro sam. A gdje smo mi?", pitala sam, i nestrpljivo čekala trenutak da mi netko objasni tko je osoba s krilima.
"Aliciaaa!", Penelope je izgleda shvatila da sma se probudila, i uplakanih očiju potrčala prema meni i zagrlila me, još tiho jecajuću u moje rame.
"Dobro sam.Ne brini", rekla sam joj i podragala ju po kosi.
Taylor se odmakao od Pen, i sjeo mi s druge strane. Osoba s krilima još se nije pomaknula ; i dalje je letjela u zraku ispod krošnje stabla. Lavender mi je također počela prilaziti, ali nekako sporo. Imala je bezizražan izraz lica dok se gracioznim hodom kretala prema meni.
"Lavender", rekla sam. Kimnula mi je.
"Oprostite,ali što se događa?", upitala sam već nestrpljivo.
Obratila mi se cura s krilima.
" Ti si Alicia?", pitala je mekim glasom kao u djevojčice.
"Da"
"Ja sam Šumska Vila, moje ime je Posy", odgovorila je i sletjela do mene, a krila su joj se skupila.
Ostala sam zatečena. Vila? Jesam li ja u bajci? Dovraga, šta se događa!?
"Oprosti, Vila?", pitala sam gledajući u nju.
"Da, Vila. Mi nismo samo mit, mi smo stvarni, ali ljudi ne znaju za nas."
"Čekajte malo, kako to da ja znam za vas?", pitala sam nestrpljivo.
"Ti nisi obično ljudsko biće"
"Nisam?", ništa mi nije bilo čudno jer sam već znala da nisam obična,ali htjela sam znati odgovor na samo jedno pitanje. "Nego što sam onda?"
"Zar neznaš?", sada se ona šokirala, pa pogledala Taylora i Lavander, a onda ljutito pogledala Penelope.
"Ne, nisu mi rekli. Rekli su da će mi reći kada bude vrijeme.", rekla sam, pokušavajući obraniti ostale.
"Alicia, ti si posebna. Kao i Penelope i mnogi drugi koji imaju čarobnjačke krvi u sebi", rekla je a zatim me pogledala procjenjujući moju reakciju na to. Ostala sam bezizražna izraza lica pokušavajući upiti sve to.
Posebna? Čarobnjačka krv? , uplašeno sam pomislila, znajući da dobijam odgovor na moje pitanje.
A onda se čulo duboko režanje iza jednog stabla i dva vuka su izašla iz tame.

15.poglavlje
Okej, ovo definitivno nisam očekivala. Nisam mogla zamisliti ovakvu situaciju, ali sam se ipak našla u njoj!
Nasmijala bih se osobi da mi tako nešto ispriča, ali sada mi nije bilo do smijeha.
Sjedila na mekoj paprati, a meni slijeva je sjedila Penelpe, a s desna Taylor. Nestvarna (a možda je i stvarna, tko zna?) vila bila je ispred mene, gledajući moj zatečen izraz lica sa svojim šokiranim. A onda sam shvatila ; nije ona gledala moj izraz lica nego nešto iza mene. Da, dva vuka. Bijeli vuk mekanog krzna i narančastih očiju. Moj vuk. Stajao je s lijeva vučici smeđeg čokoladnog krzna koja je glasno zarežala. Narančaste oči su me gledale, a u njima sam prepoznala tugu, razočaranost. Nisam mogla shvatiti zašto je razočaran. Ali nisam mogla shvatiti ni išta drugo tako da sam to smatrala granicom normale. Ovo nije bila svakodnevnica, ovo je bilo nešto što se ne događa često, a možda čak ni nikad. Sjetila sam se letećeg mp3 i htjela se nasmijati. Tada sam bila još bezbrižna, nisam se imala zašto bojati i brinuti o nekakvoj letećoj, bajkovitoj vili i ogromanjskim vukovima, a kamoli ljudima koji mijenjaju boju očiju (mislim na Taylora i njih).

"Neeeee!"

Nisam ni shvatila što se dogodilo dok se nisam vratila u stvarnost. Pogledala sam gdje se nalazim i shvatila sam da sam zarobljena između dvije grane. Bila sam na drvetu. Ne može biti čudnije.
"Stanite!", ponovilo se istim vrištavim glasom.
Penelope.
Sjedila je na grani pokraj mene. Nisam se mogla snaći jer se sve odvijalo u tolikoj brzini. Vidjela sam samo obrise ruku i nogu kako se bore. Bila je to smeđa vučica. Opirala se nekom tko ju je pritiskao o tlo. Taylor i Lavender.Moj vuk, bijeli vuk, pomagao je vučici. Taylor je prebrz. Samo je letio oko vučice pokušavajući da je nekako obori i dokrajči. Nisam trebala biti genij da shvatim da je to pogrešno, da ne smije joj to učiniti.Lavender je samo držala bijelog vuka podalje od borbe poušavajući ga uhvatiti-
Pridružila sam se Penelope. Vikala da prestanu.
Nisam uspjela pogledom pronaći vilu ali sam ugledala lepet krila u daljini, u zraku, iznad drveća. Zašto ona to ne zaustavi?! Ona je vila!
A onda sam odjednom skočila s drveta. Čuli su udarac mojih tenisica o lišće, i lom grančica. Svi su zastali u mjestu. Taylor je još držao vučicu ali sada je imao nekakav obrambeni stav i držao ju je za vrat dok je ona ležala na podu. Taylor je gledao u mene. Izgledao je neobuzdan, izgubljen. Sada su zamijenili uloge : Taylor je pritiskao mog vuka, a Lavaner vučicu.
Vuk je narančastim, suznim očima prešao preko Taylora do mene. Htjeo je da se sve ovo prekine.
"Stanite!", viknula sam.
Nitko nije progovorio ni riječi.
Oprezno sam došla do Taylora i mog vuka strgnuvši Taylorovu blijedu ruku s vukovog vrata.
"Ne, makni se! Ne miješaj se u ovo!", njegove riječi opalile su me kao šamar.
Nisam ništa odgovorila nego sam ga maknula od bijelog vuka i vučice, i stavila ga na mahovinu kraj drveta gdje je Pen tiho jecala. Sve se činilo nestvarnim.
Lavender je pustila krzno vučice koje je do maloprije čvrsto držala i otišla do svog brata.
A ja sam se naravno, dovela u situaciju : otići ili ne pomoći vukovima?
Da, mnogi bi sada rekli da je to jako lagano pitanje, da se ne treba roliko brinuti itd, ali ja sam se brinula. Osjetila sam nečiju ruku na ramenu. Bila je hladna kao led. Pa, već sam mogla pretpostaviti tko je to. Taylor ili Lavender? Okrenula sam se, zanemarujući pritom batrganje vuka koji se mučio protiv boli, iako sam bila toliko zabrinuta.
Lavender je to bila i nije izgledala isto kao Taylor. Izgledala je...odlučno.
"Idi", rekla je, glasom poput violine, pokazujući rukom na vučicu i vuka," ovo trebaš vidjeti".
Prišla sam im, ostavljajući Lavender iza sebe. Dotakla sam po njušci vuka koji se potpuno smirio, i sada je otvorenih očiju gledao u mene. Ležao je, ranjen. Desna šapa bila mu je puna krvi i ogrebana.. Vidjela sam bol, koju je pokušavao zanemariti, dok mu se u očima pokazala njegova inteligencija.
Čula sam Penine jecaje i Taylorove bijesne uzdahe dok se vuk ispred mene počeo mijenjati.

16.poglavlje
Hitala sam prema gustoj, tamnoj šumi, dok mi se planinska staza izgubila s vidika.Još je netko bio tu.Čulo se šuškanje lišća.Sve je bilo zeleno i ništa nisam primjećivala.Okrenula sam se na zvuk šuškanja i iščekivala da će to biti Penelope s njezinim "bu!", ali to nije bila ona.Prilika koja je šuškala, iskoračila je ispred mene... bio je to prelijepi, egzotični vuk. Ogroman, bijelog krzna. Otvorio je očnajke u namjeri da me pojede, a ja sam bježala...bježala sam pred njegovim oštrim zubima koje su me krenule rastrgati. Pogledala sam u njegove narančaste oči i vidjela da je stao, i počeo se tresti. Svijetlo, plavo, korijenje izašlo je iz zemlje i obavijalo se oko njegovih šapa, zatim oko njegovih nogu, i tijela, a i kada mu je to plavo korijenje koje je svijetlilo u mraku dotaklo njegovu glavu, uši... na njegovom se mejstu stvorio čovjek od krvi i mesa...

Probudila sam se...
Opet sam sjedila na nečemu mekom. Otvorila sam kapke, i čula zvukove svađanja. Ali nisam ništa razumjela. Jače sam načulila uši i digla se u sjedeći položaj.
Sada sam sjedila na drvetu, i njihala se. Netko mi je napravio ljuljačku od narančasto-žute tkanine koju je zavezao za dva stabla.Pogledala sam ispod ljuljačke i vidjela da sam na srednjoj visini. Jedna jela se nakrivila pod mojom težinom.
Pogledala sam okolo sebe i vidjela Penelope. Sjedila je na tlu grizeći nokte i gledajući sa strahom u očima. Pogledala sam ono što i ona : Taylor i... ne može biti! Nemoguče!
Uzahnula sam oštro.
Imao je tamno-crnu kosu i prelijepo egzotično lice... lice koje sam već negdje vidjela. Uši su mu bile šiljaste i podsječale su me na Posy. Na sebi je imao crnu majicu, koja mu je izvrsno išla uz tijelo, i iznošene traperice.
Vidjela sam ga...u snu.
Točno tako je izgledao u mom snu. Nisam vjerovala da je to moguče.
Pokušala sam stati u njihajuću ljuljačku ali sam izgubila ravnotežu i pala opet u nju. Polako sam obuhvatila rukama onu jelu, i maknula noge s tkanine. Pogledala sam dole... neee, ne smijem gledati dole!
Polako sam se micala nogama prema tlu dok sam slušala Taylora i prekrasnog dečka kako se svađaju, ali ih nišra nisam razumjela. Čula sam samo zujanje u ušima, kao da mi je pčela došla do uha i počela zujati najjače što je mogla. Živciralo me to.
Stigla sam do tla i pustila ruke i noge s stabla. Protrljala sam ruke i otišla do Penelope koja je stajala nekih 6-7 metara od dečkiju. Ugledala me i zagrlila, smiješeći se.
"Šta se dogodilo?", upitala sam ju, ali samu sebe nisam čula. Samo zujanje i zujanje...
"A?" vidjela sam oblik usta kad je to upitala i sigurno bi je čula da mi ovo zujanje u ušima prestane... i onda je prestalo!
Odjesnom sam sve čula, svaku uzdisaj. Do prije kojeg trenutka osječala sam se kao da mi se nešto začepilo u mozgu ili da gledam televiziju bez zvuka.
Penelope je skrenula pogled, na vilu. Posy je stajal metar od mene i nasmiješila mi se. Nasmiješila sam se i ja njoj.
Još me tako nevjerojatno podsječala na onog dečka...
"Što se događa?" , tako sam brzo rekla riječi da se čulo samo : o e gađa? , ali nisam obazirala pažnju.
"Kako si?", upitala me je i pridigla u stojeći položaj. "Dobro", rekla sam.
Dva dečka, prekidajući svađu, shvatila su da sam se probudila. Izgleda da sam se bila onesvjestila. Mislim da bi se svatko onesvjestio da vidi vuka kako... vuka!
Bolje sam pogledala dečka crne kose i egzotičnih crta lica, i prepoznala njegove narančaste oči...
To je bio moj vuk.
To je bio moj bijeli vuk.
približili su nam se, pazeći da budu na velikom razmaku. Gledali su se s mržnjom.
"Bok", pozdravila sam osječajći se po stoti put kao idiotkinja. Tko je vidio da netko nakon što po prvi put ugleda Vilu, doživi čudne događaje, preživi trčanje na vuku, padne u nesvjest i sanja čudan san koji se možda ostvario, kaže samo : bok !
Posy je stala između mene i Talyora i dečka, mog vuka.
Pogledala je prvo jdno a zatim drugo i rekla : " Alicia... ti si sigurno u velikom šoku, i mislim da ne bi možda mogla podnejti još nešto...-"
"Ne, samo objasnite! Želim znati što se događa! Počnite od početka!", upala sam joj u riječ.
Uzdahnula je. "Kako ti želiš", rekla je i pozvala nas da dođemo do velikog stabla, sada bora, i to ogromnog bora, koji je imao pregustu krošnju.
Jednim zamahom ruke i riječju "sedia e tavolo dall'albero del conferimento in." ispod te guste krošnje stovri se prekrasne stolice od granja i lišća, a stol je bio još ljepši. Bio je ukrašen dijamantima, koji su izgledali zeleno, zbog zelenih biljaka.
Rukom nam je pokazala na stolice i svi smo sjeli. Nisam mogla zamislit čudnije društvo ; ja, Penelope, Taylor, Lavender (koju sam tek sad ugledala, jer prije nije bila tu), Vila Posy sa svojim blještavim krilima i dečko s crnom kosom i šiljastim ušima kao Posy (preptostavljala sam da je isto vilenjak...ali vuk? ).
Stolice su bile ugodne.
Posy je prva progovorila.
" Evo ovako. Saa ću ti ispričati sve o nama, Alica, jer ti Penelope i Taylor već nisu ispričali", započela je i oštro pogledala Pen i Taylora.
Dečko egzotičnih crta lica je pogledao u moje oči, i nasmiješio se.
Dok sam gledala u njegove narančaste oči,kimnula sam glavom, znajući da ću sada čuti njihovu...i moju povijest.

17.poglavlje
Čekala sam početak. Posy je počela.
"Davno prije nego što si se rodila, postalo je vrijeme kada su se svi slagali. Na Zemlji postoje mnoga bića za koja ljudi neznaju, ali postoje i ona za koje znaju", tu je zastala i pogledala u daljinu, zamišljena izraza lica, " tada je postojao kralj. Njegovo ime: Virdengan.
Vladao je našom Zemljom, Zemljom u kojoj su živjeli vilenjaci, vukodlaci, i vampiri. Odabran je za vladara prije 263 godine...", nastavila je. Upala sam joj u riječ : "znači on je bio...", zastala sam.
"Ne. Nije bio. On još je. Vampir.", rekla je tiho.
"Odabrali smo ga jer nas je sve zaslijepio...ali prevario nas je. Nakon 29 godina vladanja i pretvaranja nečega što nije, pobjegao je. A pobjegao je zato što je učinio nešto što mu se nemože oprostiti. Ukrao je."
Tu je stala. Osjetila sam kako svi oko mene pažljivo slušaju, i skoro kao da ne dišu. Nastavila je :
"Ukrao je nešto što nam je potrebno. Ukrao je Prah. Našu čaroliju koja nas je dijelila od ljudi i tako nas činila posebnima. A onda je pobjegao, a taj Prah premjestio, i zarobio, u Leirn, srebrni prsten."
"Gdje je sada taj prsten...Leirn?", pitala sam.
"To nitko ne zna", rekla je, gledajući u daljinu. "Prah nam je bio potreban za održavanje mira, i čarolije. Naša čarolija još postoji, ali ne u našim srcima. Nakon već toliko godina njegova nestanka, mi ne znamo gdje se skriva. Mnogi ga pokušavaju pronaći i prisiliti ga da oda gdje je sakrio Leirn, i u njemu Prah. Mnogi su izgubili svoje dragocjene živote tako. Kao što si shvatila, mi smo čarobna bića. Ljudi, koji nisu znali za naše postojanje, približavali su nam se jer su mislili da smo njihova vrsta. I kada su nas otkrili, neki su vjerovali da postojimo, a neki su mislili da je naše postojanje laž koja se širila od drugih ljudi. Tračevi, kao što bi vi rekli. Sva larobna bića sklopila su dogovor da ljudi ne smiju saznati za njih, ali i to se desilo. Saznali su." , zaklopila je oči i nastavila pričati.
"Poslije Virdenganovog bijega, jedan vukodlak po imeni Kien htjeo je naći kralja, i njegovo skrovište. Htjeo se dokazati da je sposoban za tako nešto. Krenuo je preko visoke planine, i 3 dana poslije nije daleko otišao. Snijeg se bijelio jer je planina bila visoka, iznad oblaka. Sakrio se u jednu špilju da tamo prenoći. Iznenadio se kada je nekog ugledao. Imala je prekrasnu zlatnu kosu i crne oči. Bila je čovjek. Uz sebe nije imala ništa za planinarenje ili slično. Spavala je. Bilo je jako hladno. Kien se zaljubio na prvi pogled, ali nije znao da je ona ljudskog roda. I onda se ona probudila. Objasnila mu je da se izgubila i negdje izgubila svoju naprtnjaču sa svim potrebnim stvarima, iako joj on nije vjerovao. Tko bi mogao izgubit se na planini? Zvala se... Linna. Pobjegao je s njom, i nije nastavio tražiti Virdengana. Oženio se s njom, dobili su dijete. Dječačić. Bio je rumenih obraza, tamne kose...Ali nitko mu nikada nije mogao pogoditi boju očiju. Imao je...vodenu boju.Prozirnu.Kada je imao oko 12 godina, promijenio se. Oči su mu počele dobivati boju breskve. Sve je to Linni i Kienu bilo čudno, dok Linna nešto nije priznala. Jedne večeri, dječačić, kojeg su nazvali Jaken, zapalio je odjeću. Nije znao kako je to napravio. Moć mu je tekla, sa samo jednim zamahom ruke. A onda je Linna priznala da je vještica. Kien i Jaken nisu mogli vjerovati, i nisu znali da vještice postoje. Kada mu je dokazala da je vještica, Kien je ostao uz nju, ali Jaken nije htjeo živjeti uz vješticu, pa je pobjegao od njih. Vještica je, ljuta, izdala sve ljudima. I tako ljudi danas znaju da postojimo, ali ne svi. Samo oni koji u rodu imaju nekog vampira, vukodlaka, vilenjaka...ili vješticu, što je vrlo rijetko."
Okej, ovo je ipak bilo previše za mene. Vukodlaci!? Vampiri!? Vještice!? Vilenjaci!? Oštri zubi, prelijepa, nezemaljska lica!? Vukovi!? Metle!? Moći!? Zamah ruke!? Dobro je što se ne koriste i čarobni štapići! A ne bi me ni to iznenadilo...
" I što se na kraju dogodilo s Jakenom?", upitala sam.
" S Jakenom?"
" Taj sam", rekao je dečko pored mene. Tajanstveni dečko narančastih očiju.